
Crkva je desetljećima investirala sve što ima u projekt Stepinca. Ne zato što je svet, nego iz nužde. Trebao je jedan lik koji će premostiti bezdan između crkvene kolaboracije s režimom koji je industrializirao pokolj i njezine kasnija samopredstavljanja kao žrtve. Stepinac je bio savršen materijal: dovoljno mrtav da ga se ne ispituje, dovoljno kontroverzan da ga se mora braniti, a samo vršenje obrane automatski se upisivalo kao dokaz svetosti. No projekt se raspao. Pukotine nisu bile zakrpive, ratni zločinac koji je sudjelovao u progonima ne može biti svetac. Sada je ostao vakuum koji zjapi i srami.U taj vakuum ušetao je Thompson.
I ne treba se zavaravati – to nije kulturni fenomen, to nije spontanost masa, to nije glazba. Thompsonovi koncerti odavno su prerasli u crkvene obrede bez ostatka srama. Ritualni prostori u kojima kongregacija ne traži pjesmu nego apsolutorij. Masa koja skandira nije publika – to je tijelo koje traži oprost za ono što nije ni počinilo ni propitalo. Traži potvrdu da su žrtve, da su u pravu, da su – unatoč svemu i bez obzira na sve – odabrani. Jer to je jezgra svakog kulta koji niče iz neprorađene sramote i poraza: ne suočiti se s istinom, nego je rashladiti u mučeništvo, a mučeništvo pretočiti u prazni ček za sve što dolazi.
Religija oduvijek zna što radi kada gradi svece i heroje. To nije sentimentalnost – to je najstariji mehanizam discipliniranja masa, sofisticiraniji i trajniji od svakog zatvora. Dok fanatik promatra blistavi lik mučenika, vlastita bijedna svakodnevica postaje podnošljiva, gotovo smislena. Dok zajednica recitira narativ o svetoj žrtvi koja će biti uzvišena, ne mora ni sekunde trošiti na pitanje zašto je siromašna, ponižena i bez budućnosti. Mit nije ukras na fasadi – mit je sama fasada, a iza nje zjapi zid. Supstitut za klasnu solidarnost, za stvarnu emancipaciju, za ijedan trezven pogled na vlastitu situaciju. Umjesto da ruši odnose koji je drže na dnu, zajednica pjeva. I dok pjeva, oni koji je drže na dnu – plješću.Crkva to zna savršeno dobro. Zna to i vlast. I kada HRT na Tijelovo, u najboljemu terminu državne televizije, prikazuje Hipodromski koncert na kojemu ustaški pozdrav “Za dom spremni” odjekuje kao da je najnormalnija stvar na ovom ili ijednom drugom svijetu – to nije urednička greška, to nije slučajnost, to nije ni nemarljivost. To je izjava. Kalkulirana i bezobrazna, upućena istovremeno kao obećanje svojima i kao pljuska svima ostalima. Crkva će, naravno, sagnuti glavu i promrmljati tehničke ogradice: HRT nije naš, Tijelovo je i državni praznik, program ne potpisujemo. Točno. I moralno posve bezvrijedno.Jer pitanje nije tko je potpisao ton majstor večeri. Pitanje je jednostavno: čiji je pozdrav “Za dom spremni”? Ako se mogao oriti Hipodromom bez posljedica, ući u sabornicu bez sankcija, proći kroz HRT na blagdan bez ijedne institucionalne reakcije – onda nema više nikakve zamislive granice koja bi spriječila da jednoga dana odjekne i u katedrali uz kadionicu i orgulje. Progresija je hladna i dosljedna. Svaki korak normalizira sljedeći, svaka prešućena provokacija postaje presedan, svaki izostanak osude upisuje se kao blagoslov. I svi to znaju. I svi se prave da ne znaju.
Thompson kao simptom nije sam sebi uzrok. Nošenje majice s brojem zatvorenika osuđenog za terorizam na međunarodnom letu nije domoljublje; to je performativno ruganje svakoj civilizacijskoj normi. Skandiranje ustaškog pozdrava nije tradicija ni folklor; to je politički govor čija je jedina genealogija genocid. I kada se država i Crkva u punome suglasju odluče da je takav govor prikladan sadržaj za blagdanski televizijski program nacije – to nije neutralnost, to nije tradicija, to nije pluralizam. To je kapitulacija. To je suučesništvo u nacizmu i ustaštvu. I to suučesništvo je večeras, bez imalo stida, izašlo na svjetlo.Večerašnja predstava nije samo politički i moralni poraz – ona je duhovni poraz u najdubljem smislu. Poraz onih koji su sa oltara dužni pokazati put prema nečemu višem, a umjesto toga su potvrdili ono najniže. I upravo zato nada nije u njima. Nada je u onima koji znaju da se niti jedna zajednica ne može graditi na mržnji prema drugome, da niti jedno društvo ne može napredovati dok jedan dio drži drugi pod nogama, i da niti jedan bog – ni jedan koji vrijedi štovati – ne blagoslivlja pozdrav koji miriše na krv.Neka progovore. Ne kao vjernici ove ili one institucije, nego kao ljudi koji razumiju da je svaki čovjek mjera svemira i da sramota učinjena jednom nije privatna stvar, nego rupa u tkivu svega. Jer ono što je večeras prikazano kao naš zajednički odabir – to nije ni ljudsko ni sveto. To je regresija. I zvat će se tako, bez obzira na to koliko glasno i koliko dugo skandirala.Hrvatska katolička crkva doživjela je poraz u postavljanju Alojzija Stepinca kao nacionalne ikone pa ga supstituira sa Thompsonom.Postoji jedna stara i surova istina o tome kako zajednice stvaraju svoje bogove. Ne stvaraju ih od spiritualne supstance nego od gnoja svojih rana, od neprocesuirane sramote, od poraza koji nisu nikad imenovali. Što je praznina dublja, što je kompleks teži, to će idol biti blistaviji i šuplji. Hrvatska nije izuzetak od tog zakona – ona je njegov muzejski eksponat.
Crkva je desetljećima investirala sve što ima u projekt Stepinca. Ne zato što je svet, nego iz nužde. Trebao je jedan lik koji će premostiti bezdan između crkvene kolaboracije s režimom koji je industrializirao pokolj i njezine kasnija samopredstavljanja kao žrtve. Stepinac je bio savršen materijal: dovoljno mrtav da ga se ne ispituje, dovoljno kontroverzan da ga se mora braniti, a samo vršenje obrane automatski se upisivalo kao dokaz svetosti. No projekt se raspao. Pukotine nisu bile zakrpive, ratni zločinac koji je sudjelovao u progonima ne može biti svetac. Sada je ostao vakuum koji zjapi i srami.U taj vakuum ušetao je Thompson.
I ne treba se zavaravati – to nije kulturni fenomen, to nije spontanost masa, to nije glazba. Thompsonovi koncerti odavno su prerasli u crkvene obrede bez ostatka srama. Ritualni prostori u kojima kongregacija ne traži pjesmu nego apsolutorij. Masa koja skandira nije publika – to je tijelo koje traži oprost za ono što nije ni počinilo ni propitalo. Traži potvrdu da su žrtve, da su u pravu, da su – unatoč svemu i bez obzira na sve – odabrani. Jer to je jezgra svakog kulta koji niče iz neprorađene sramote i poraza: ne suočiti se s istinom, nego je rashladiti u mučeništvo, a mučeništvo pretočiti u prazni ček za sve što dolazi.
Religija oduvijek zna što radi kada gradi svece i heroje. To nije sentimentalnost – to je najstariji mehanizam discipliniranja masa, sofisticiraniji i trajniji od svakog zatvora. Dok fanatik promatra blistavi lik mučenika, vlastita bijedna svakodnevica postaje podnošljiva, gotovo smislena. Dok zajednica recitira narativ o svetoj žrtvi koja će biti uzvišena, ne mora ni sekunde trošiti na pitanje zašto je siromašna, ponižena i bez budućnosti. Mit nije ukras na fasadi – mit je sama fasada, a iza nje zjapi zid. Supstitut za klasnu solidarnost, za stvarnu emancipaciju, za ijedan trezven pogled na vlastitu situaciju. Umjesto da ruši odnose koji je drže na dnu, zajednica pjeva. I dok pjeva, oni koji je drže na dnu – plješću.Crkva to zna savršeno dobro. Zna to i vlast. I kada HRT na Tijelovo, u najboljemu terminu državne televizije, prikazuje Hipodromski koncert na kojemu ustaški pozdrav “Za dom spremni” odjekuje kao da je najnormalnija stvar na ovom ili ijednom drugom svijetu – to nije urednička greška, to nije slučajnost, to nije ni nemarljivost. To je izjava. Kalkulirana i bezobrazna, upućena istovremeno kao obećanje svojima i kao pljuska svima ostalima. Crkva će, naravno, sagnuti glavu i promrmljati tehničke ogradice: HRT nije naš, Tijelovo je i državni praznik, program ne potpisujemo. Točno. I moralno posve bezvrijedno.Jer pitanje nije tko je potpisao ton majstor večeri. Pitanje je jednostavno: čiji je pozdrav “Za dom spremni”? Ako se mogao oriti Hipodromom bez posljedica, ući u sabornicu bez sankcija, proći kroz HRT na blagdan bez ijedne institucionalne reakcije – onda nema više nikakve zamislive granice koja bi spriječila da jednoga dana odjekne i u katedrali uz kadionicu i orgulje. Progresija je hladna i dosljedna. Svaki korak normalizira sljedeći, svaka prešućena provokacija postaje presedan, svaki izostanak osude upisuje se kao blagoslov. I svi to znaju. I svi se prave da ne znaju.
Thompson kao simptom nije sam sebi uzrok. Nošenje majice s brojem zatvorenika osuđenog za terorizam na međunarodnom letu nije domoljublje; to je performativno ruganje svakoj civilizacijskoj normi. Skandiranje ustaškog pozdrava nije tradicija ni folklor; to je politički govor čija je jedina genealogija genocid. I kada se država i Crkva u punome suglasju odluče da je takav govor prikladan sadržaj za blagdanski televizijski program nacije – to nije neutralnost, to nije tradicija, to nije pluralizam. To je kapitulacija. To je suučesništvo u nacizmu i ustaštvu. I to suučesništvo je večeras, bez imalo stida, izašlo na svjetlo.Večerašnja predstava nije samo politički i moralni poraz – ona je duhovni poraz u najdubljem smislu. Poraz onih koji su sa oltara dužni pokazati put prema nečemu višem, a umjesto toga su potvrdili ono najniže. I upravo zato nada nije u njima. Nada je u onima koji znaju da se niti jedna zajednica ne može graditi na mržnji prema drugome, da niti jedno društvo ne može napredovati dok jedan dio drži drugi pod nogama, i da niti jedan bog – ni jedan koji vrijedi štovati – ne blagoslivlja pozdrav koji miriše na krv.Neka progovore. Ne kao vjernici ove ili one institucije, nego kao ljudi koji razumiju da je svaki čovjek mjera svemira i da sramota učinjena jednom nije privatna stvar, nego rupa u tkivu svega. Jer ono što je večeras prikazano kao naš zajednički odabir – to nije ni ljudsko ni sveto. To je regresija. I zvat će se tako, bez obzira na to koliko glasno i koliko dugo skandirala.




